U listopadu, mjesecu darivatelja krvi, predstavljamo pojedince, grupe i organizacije koji čine dio velikog humanog lanca od darivatelja do bolesnika, a seriju razgovora otvaramo s našim kolegicama, Larom Barić i Žanom Kožul koje vode Službu dobrovoljnog davanja krvi Crvenog križa.
Koliko godina već radite u Službi dobrovoljnih davatelja krvi?
Lara: Radim od 2008. godine, točnije punih 14 godina radim u Službi dobrovoljnog davanja krvi. Sebe vidim kao malu kariku u jednom lancu koji je jako vrijedan i sačinjavaju ga različiti faktori među kojima sam i ja jedan od faktora, što me čini jako ponosnom. Tu su naši volonteri koji ustrajno rade tijekom godine u svojim klubovima, animiraju davatelje da dođu darivati krvi i mi svi skupa djelujemo kao jedna obitelj gdje se na taj način upoznajemo, kroz godine sve bolje i bolje i na taj način bolje i radimo jer tako znamo koji su minusi, koji su plusevi, što treba popraviti, što radimo dobro, kako ćemo dalje nastaviti. Znamo da je krv nezamjenjiva, to je tekućina koja se ne može umjetno proizvesti i kao takva je vrlo vrijedna, doslovce čovjek ovisi o čovjeku. To je jedan najljepši i najbolji dar koji možete nekome dati – to da dajete dio sebe, svoju krv da bi nekome pomogli. Mislim da tko god sudjeluje u tome osjeća se jako dobro u tome što radi, ima jednu nematerijalnu zadovoljštinu što je dio jedne tako velike obitelji.
Žana: U Službu smo kolegica Lara i ja došle zajedno prije 14 godina. Praktički sam cijeli život vezana uz darivanje krvi, još od djetinjstva, jer je moj otac u ondašnjem Dalmacijacementu bio predsjednik Kluba davatelja krvi, dok je Dalmacijacement bio jako poznat i dok je zapošljavao 5 – 6 tisuća ljudi, pa je samim time njihov klub DDK bio jedan od najjačih. S tim da je to prije bilo drugačije jer su ti Klubovi davatelja bili nešto po čemu se raspoznavala firma. Otkad je bio Domovinski rat, gašenjem i nestajanjem tih velikih firmi ove malobrojne radne sredine koje još organiziraju terenske akcije u svojim prostorima važne su nam i vrlo su dragocjene kao što su MUP, Promet, Vojna baza Lora, HEP te Grad Split i Županija. Međutim, u novije vrijeme više se fokusiramo na terenske akcije po kotarevima. Akcije se organiziraju po mjestu stanovanja, a ne po mjestu rada kako je nekada bilo. U akcijama koje se organiziraju po mjestu rada trenutno prednjači MUP s oko 800 doza na terenskim akcijama godišnje, i još stotinjak na Zavodu, te tvrtka Promet koja ostvari preko 400 doza godišnje, a stotinjak ih dođe na Zavod za transfuzijsku medicinu KBC-a Split. Među akcijama koje se organiziraju prema mjestu stanovanja uvjerljivo prednjači Mertojak, a potom slijede akcije Torcide Brda. Nove okolnosti života donose i promjene u načinu rada naše Službe. Više se baziramo na mjesto stanovanja i pokušavamo se ljudima približiti. Tu uočavamo i neke poteškoće s kojima se suočavamo, a to je nemogućnost dolaska ljudi tijekom radnog vremena, posebno kod onih koji rade u manjim privatnim tvrtkama, jer se još uvijek nažalost dovoljno ne prepoznaje važnost darivanja krvi. Naravno, svi smo mi krvavi ispod kože, kako se kaže, pa prepoznamo potrebu tek kad nam se nešto dogodi, a to nije baš dobro i svi mi trebamo raditi na jačanju svijesti koliko je to važno.
Kako je protekla 2021. godina?
Žana: U protekloj 2021. godini odradili smo 71 terensku akciju, a u suradnji sa Zavodom za transfuzijsku medicinu KBC-a Split prikupi se oko 12.000 doza krvi godišnje.
U bazi dobrovoljnih darivatelja krvi Crveni križ Split ima oko 28.000 građana, darivatelja?
Žana: U našoj bazi je ukupno oko 28.000 građana, aktivnih i neaktivnih. Bazu čine svi oni koji su pristupili darivanju krvi, ali su u nekom trenutku, zbog bolesti, preseljenja ili drugih okolnosti života bili onemogućeni u davanju. Oko 17.000 je članova koji imaju neku aktivnost, a s obzirom na godišnji broj davanja možemo reći da je 5-6 tisuća aktivnih davatelja krvi koji godišnje daruju oko 12.000 doza krvi. Za drugi grad u državi mislim da bi brojka mogla biti veća, posebno s obzirom na velike potrebe naše splitske bolnice kojoj gravitira veliki broj ljudi, pogotovo u ljetnom periodu. Radimo na edukaciji i osvješćivanju ljudi koliko je darivanje krvi važno, pa se nadamo da će i ovaj razgovor potaknuti još nekoga da se odvaži i postane darivatelj krvi.
Lara: Davatelj krvi nakon prvog davanja ulazi u Bazu davatelja matičnog Crvenog križa i Zavoda za transfuzijsku medicinu. Naše organizacije međusobno surađuju, nadopunjujemo se, razmjenjujemo informacije i na taj način jedni drugima pomažemo. Davateljima koji su uneseni u Bazu pri svakom darivanju krvi dodaju se informacije o broju davanja o čemu posebno vodimo računa, jer sukladno broju davanja ostvaruju i neke prednosti poput pokazne karte u Prometu ili dopunske police osiguranja u HZZO-u.
Svake godine 25. listopada obilježava se Dan darivatelja krvi u Republici Hrvatskoj. To je dan kada se darivateljima s najvećim brojem darivanja krvi uručuju priznanja? Koliko su davanja napravili ovogodišnji laureati? To je jedan svečarski dan kad se darivatelje okuplja na jednom mjestu i lokalna zajednica im izražava zahvalnost za njihovo darovanje.
Žana: Ove godine imamo 63 jubilarna darivatelja u razdoblju od 1. rujna prošle godine do 1. rujna ove godine, od toga 2 takozvana stoputaša i 2 izvanredna davatelja sa 125 davanja, a godinu će obilježiti i 4 žene koje su postigle 35 davanja. Zbog biološkog procesa, poznato je kako je među davateljima krvi puno veći broj muškaraca.
U zadnjih desetak godina na inicijativu Crvenog križa Split organizira se svečani godišnji prijem jubilaraca u Gradskoj upravi kod Gradonačelnika. Kako je Gradska vijećnica postala tijesna za sve jubilarce, u ovom slučaju na sreću, jer se povećavao njihov broj, tako se prijem preselio u Vilu Dalmaciju, a od prošle godine u dvoranu Hrvatskog doma. To je bilo jako svečano, lijepo, ljudi su bili prezadovoljni. Svi su bili oduševljeni zbog svečanog karaktera te dvorane, ali i posebne pozornosti koja im je ukazana kao oblik zahvale i priznanja koliko cijenimo ono što rade, koliko nam to svima znači.
U susretu s davateljima oni s vama podijele i iskustva zašto netko daruje krv? Koji su njihovi motivi i razlozi?
Žana: Ovo je jedna jako specifična skupina ljudi jer sama ta prilika darivanja krvi je jako specifična i van svake kategorije. Svatko ima neke svoje razloge, pretežno su privatni razlozi i baš izuzetno upečatljivi osobni razlozi, pretežno stradanje bliskog člana obitelji, ili nešto što ide po obiteljskoj tradiciji tako da imamo jako puno davatelja koji već obiteljski daju krv dugi niz godina, i prenose taj običaj s koljena na koljeno, od unuka do djedova.
U ovoj ste službi već dugi niz godina, što je ono što vas uvijek iznova motivira da se trudite, organizirate akcije, motivirate ljude da se odazovu, senzibilizirate javnost?
Žana: To je nešto posebno, što je van svih kategorija, što sa svim našim postignućima tehničkim, tehnološkim, humanim ne možemo postići jer nije izumljen nadomjestak za krv. Koliko god smo sve više otuđeni kao ljudi, toliko vidimo da smo upućeni jedni na druge. Netko bi možda rekao nažalost. I sama sam možda ranije govorila tako kad sam tek počinjala, kad sam došla s druge strane priče u ovaj posao. Ranije bih rekla “nažalost”, a sad kažem “na sriću”. Jer nas to veže.
Lara: Ono što mene osobno fascinira otkad sam počela raditi ovaj posao što kroz taj posao shvatiš da si karika u jednome lancu. Ako su te sve karike čvrsto povezane, isto kao u obitelji, onda se svi problemi rješavaju i sve se tegobe lakše podnose. Ja sam kroz svoj rad proteklih 14 godina ponosna na taj dio što u životu mogu raditi posao koji stvarno volim. Kažu da kad radiš posao koji voliš da si ispunio svoju svrhu na ovoj zemlji. Tako da sam zbilja ponosna, čak više sretna što sam dio te jedne velike obitelji. Moram istaknuti da Crveni križ uz djelatnike čini i velik broj volontera koji nam uvelike pomažu tijekom godine, koji su i sami u žiži na terenu, koji animiraju ljude, koji na raznorazne načine pomažu i samim darivateljima kao i nama da sve tijekom godine ide glatko i bez problema. Ono što je vrlo bitno, meni osobno, su pozitivne povratne reakcije darivatelja koji našu prisutnost na terenu doživljavaju kao podršku.
