U listopadu, mjesecu darivatelja krvi, predstavljamo pojedince, grupe i organizacije koji čine dio velikog humanog lanca od darivatelja do bolesnika.
Nakon Lare Barić i Žane Kožul, voditeljica Službe dobrovoljnog davanja krvi Crvenog križa, doc. dr. sc. Slavice Dajak, pročelnice Zavoda za transfuzijsku medicinu KBC-a Split, Antuna Nakića, darivatelja s 125 darovanih doza krvi, seriju razgovora nastavljamo s dr. sc. Nikšom Krnićem, voditeljem Kluba darivatelja krvi Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje.
Možete li se predstaviti našim čitateljima?
Darivanje krvi trebala bi biti anonimna aktivnost, a ovim razgovorom izvlačite me iz anonimnosti na što sam pristao primarno iz jednog razloga, a pojavio mi se u međuvremenu i drugi razlog prebirući po uspomenama. Jedna stvar je u tome da ukoliko netko pročita ili vidi ovo o čemu smo razgovarali i pokušali prenijeti, ako osvojimo i jednog novog darivatelja, mislim da je misija ovog intervjua na neki način ispunjena. S druge strane pokušao sam povući crtu i u okviru dugogodišnjeg djelovanja napravio svojevrsni rezime.
Što se tiče mene, ja sam Nikša Krnić, rođen sam 1956. godine. Svoje obrazovanje sam stekao u Splitu, s izuzetkom Zagreba gdje sam magistrirao i doktorirao. Dijete sam FESB-a od samog početka, bio sam dio prve generacije koja je cijeli studij imala u Splitu. U okviru profesionalne karijere boravio sam i u inozemstvu 1988./1989. kao stipendist Njemačke vlade te 1992. godine na Sveučilištu u Berlinu. Oblikovao sam se profesionalno i ljudski u Hrvatskoj, ali slijedom profesionalnih okolnosti i diljem svijeta. Predavao sam i na Veleučilištu u Velikoj Gorici, na splitskom Veleučilištu dok je postojalo, te Sveučilištu Zadar. U svakom slučaju uveo sam nove tehnologije, robotizirano zavarivanje a posebno sam ponosan na razvoj podvodnih tehnologije. Isto tako sam ponosan na činjenicu da sam i nedavno, kad je bilo potrebno pomoći u realizaciji nekog problema na Pelješkom mostu, svojim znanjem i iskustvom mogao pomoći u rješavanju.
Bez obzira na sve ovo u konačnici ostaje zahvalnost, sreća i ponos na obitelj, roditelje i upravo ovo što je vezano uz darivanje krvi. Tim činom se pokazuje da je čovjek čovjek i da ima nekakvu toplu, humanu, ljudsku stranu.
Kako ste počeli organizirati akcije darivanja krvi na FESB-u?
Davno sam darovao krv, sjećam se toga, u klaustru sv. Frane, ali ne pamtim godinu. Bila je velika akcija Hrvatskog Crvenog križa. Iza toga je nastupila pauza, ali pamtim u vrijeme Domovinskog rata da je organizirano skupina nas kolega i studenata na Zavodu za transfuziju dala krv, jer je tad bio apel zbog nekog ranjavanja, ne sjećam se svih detalja. Prvi zapis u mojoj knjižici darivatelja je iz 2001. godine, a on se nadopunjavao redovito do danas. U to vrijeme na FESB-u nije postojalo ništa organizirano, pojedinačno se događalo nešto, ali nije bilo organizacije darivatelja tako da nisam preuzeo Klub od nekoga, nego gradio od početka. S vremenom se iskristalizirala potreba da bi se organizacijski s više entuzijazma moglo darivanje podignuti na višu razinu. Kako sve počinje od pojedinca, tako sam se ja toga prihvatio tada nastojeći pridobiti više darivatelja. Sjećam se jedne akcije, 2007. godine, kad smo se mi fesbovci okupili i pokrenuli prikupljanje krvi vatrogascu koji je bio teško opečen i trebao krv u kornatskom požaru. Sustavni zapisi koliko ih ja vodim kreću od 2009. godine. Do danas su se te akcije stvarno isprofilirale, i mislim da smo dostigli razinu brenda tj. nečeg što je prepoznatljivo u našoj okolini. Dobar dio mladih to prepoznaje, daruje krv, žrtvuje se na neki način, i tako volontira.
Kad govorimo o darivanju krvi, volio bih s čitateljima podijeliti i neke brojke. Broj odbijenih po darivanju krvi nam se kreće oko 20%. Ono što mi je vrlo interesantno i što nas veseli, a što je bila i moja pokretačka energija, jesu novi mladi ljudi koji dolaze na akcije, priljev je oko 20% novih pristupnika darivanju krvi po akciji, tako da nam to neutralizira ove privremeno odbijene za darivanje zbog nekih trenutnih tegoba. Brojke tih novih baš ohrabruju.
Među odbijenima dobar dio njih nije primljen zbog sitnih stvari, neinformiranosti. Dovoljno je da popijete aspirin prethodnog dana, imate neku blažu prehladu ili ste iscrpljeni neispavanošću. Stoga ovo i ističem kako bi oni koji se pripremaju za darivanje krvi obratili pozornost na zdravlje i spremu i izbjegavali neku tešku hranu ili lijekove pred darivanje krvi.
Među onima koji su dolazili, gotovo 80% ljudi je moglo dati krv i po akciji, kojih na FESB-u organiziramo dvije godišnje, prikupili smo najviše oko 100 doza krvi. Među našim studentima i osoblju na fakultetu oko 5% je darivatelja krvi i bilo bi nam drago uspjeti podignuti taj postotak. Godišnje na FESB-u imamo 2.500 studenata, fakultet živi i ujutro i popodne, ne žive svi studenti u gradu, tako da bismo u budućnosti rado planirali akcije s Crvenim križem i Zavodom za transfuzijsku medicinu tako da ih uskladimo sa životom i aktivnostima na našem fakultetu kako bismo povećali odaziv studenata.
Na FESB-u profesori i nenastavno osoblje čine puno manji broj u odnosu na broj studenata, oko 250 je zaposlenika. Dobar dio mojih kolega su darivatelji i promiču plemenitost darivanja ali obzirom na brojku od 2.500 studenata moramo zaključiti kako su oni naši glavni “igrači” za ovaj “sport” i da obzirom na potencijal tih mladih ljudi od njih imamo i najveća očekivanja u ovoj humanoj gesti.
Kako mladi ljudi, studenti reagiraju na tu temu?
Današnja generacija je “TikTok generacija”, kako ih u šali nazivam, a dobro reflektiraju sve što se događa oko nas pa i u ovoj temi. Mlada generacija, kako ih situacije primoravaju, usmjerena je prema materijalnome, rješavanju situacija brzo, ponekad čak i površno. I temu darivanja u tom njihovom svijetu informacija ne doživljavaju na prvu. Ali mislim da svi trebamo raditi na informiranju i popularizaciji ove velike humane teme darivanja krvi i uloge mladih ljudi kao najzdravijeg i najpotentnijeg dijela društva u tome. Jedan dio mladih ljudi ne pristupi akciji darivanja krvi prvenstveno zato što se boji, potom zato što nisu informirani o nekim stvarima, i tu na sustavan način za one koji žele čuti takvu informaciju leži naša uloga promotora darivanja krvi. Naša je misija otvoriti im oči i srce za temu darivanja krvi. Govoreći iz svog iskustva znam da kad se jednom odvažite i date krv imate višestruke benefite, ne mislim pri tome materijalno, jer je volonterstvo i darivanje krvi bazirano na nenagrađivanju, ali postoje one stvari koje čovjeka ispune i daju mu snagu za druge stvari – jedna takva je i darivanje krvi. 5% naših studenata čine ono što se zove “sol zemlje”, daruju krv, ali i šire te dobre vijesti, jer suosjećajni ljudi nose dobro, pozitivu, napredak, energiju i dr. svugdje gdje dođu.
Obično kažu da svaka akcija uspijeva zbog nekog pozadinskog dobrog organizatora koji je uspio animirati svoju zajednicu za angažaman. Kažu da je najteže biti prorok u svom mjestu ali vi baš na svom fakultetu uspijevate animirati zajednicu i za do 100 davanja krvi po akciji?
Klub dobrovoljnih darivatelja krvi FESB-a prepoznat je ne samo unutar naše fakultetske zajednice, nego i unutar sveučilišne zajednice. Mi jedni motiviramo druge tako da nam dođu i druge kolege sa Sveučilišta, a i studenti dovedu prijatelje. Imamo dvije prepoznatljive akcije, predbožićna, kad smo svi posebno raspoloženi, i ona proljetna u svibnju ili lipnju na kojima su baš bile te rekordne akcije sa sto darivanja. Moram istaknuti kako uspjehu ovih akcija pridonosi kontinuitet, podrška cijelog kolektiva od čistačica koje pripremaju prostor za akciju, naš tzv. akvarij koji uglavnom služi kao studentska učionica, preko profesora pa sve do uprave i dekana koji redom akciju podržavaju sve ove godine. Imamo podršku i studentskog restorana kao i dva vlasnika kafića na FESB-u koji nas godinama sponzoriraju vodom, sokovima i kavom za gostujuće timove. Ponekad ometemo redovan život našeg fakulteta, uzmemo studentima prostor za učenje, ali isključivo s plemenitim ciljem, i to samo dva dana godišnje. Akciju je potrebno dobro isplanirati da nema ni velikog čekanja ni prekidanja redovnih aktivnosti. Što akcija izgleda uspješnije to znači da je u nju uloženo više vremena u organiziranje. Ovdje ističem i svoju zahvalu djelatnicima Zavoda za transfuzijsku medicinu KBC-a Split i Crvenom križu Split s kojima godinama i organiziramo akcije. Zajedničkim snagama može se učiniti puno dobroga.
Je li Vam ovo prva humana i humanitarna akcija u kojoj ste se okušali?
Još od osnovne škole išao sam na tečajeve prve pomoći i školska natjecanja, pa do današnjeg vođenja Kluba DDK FESB-a nalazio sam se u ovim temama. Zadnjih godina razmišljam o HGSS-u, kojima bi možda moja sklonost prema fotografiji ili tehnologiji dronova mogla pomoći. Dugo me vuče želja da se uključim u jednogodišnji odgoj pasa vodiča, što u Zagrebu vodi Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet. Tu bih kroz godinu dana trebalo odgajati psa za slijepe i slabovidne. Privržen sam toj ideji i nadam se da ću joj se moći posvetiti. Vuče me i priroda te druge stvari, a vidjet ćemo što život nosi.
Što biste poručili darivateljima, zašto bi se netko trebao odazvati za darivanje krvi?
Apelirao bih na hrabrost: osokolite se i učinite taj prvi korak! Benefiti, iako nisu materijalne prirode, su jako dobri. Ono što mene motivira je onaj osjećaj nakon darivanja krvi koji je za mene poseban. Imam dojam da sam učinio nešto dobro. Činjenica je da se krećem u društvu gdje netko potencijalno nosi dio mene, dijelić od 30-ak doza koliko sam do sada darovao, i da mu je ta doza krvi spasila ili olakšala život. Za mene kao darivatelja nema veće nagrade od toga.
Ono što me posebno veseli, da se malo našalim, je i “zahvalni obrok” koji ljude čeka na mjestu darivanja krvi – to jelo u zajedništvu drugih darivatelja gdje se ljudi upoznaju, popričaju i povezuju. Taj obrok zahvalnosti kako ga se zove je baš to – zahvalnost.
Još jednom ću izreći HVALA svakome darivatelju koji je darovao krv. Nikad ne znamo, svatko od nas u nekom trenutku može zatrebati tu dragocjenu tekućinu. Tako da su nam uvijek potrebni darivatelji i zato apeliram: ohrabrite se i pristupite darivanju!
