Razgovor s pročelnicom Zavoda za transfuzijsku medicinu KBC-a Split doc. dr. sc. Slavicom Dajak

U listopadu, mjesecu darivatelja krvi, predstavljamo pojedince, grupe i organizacije koji čine dio velikog humanog lanca od darivatelja do bolesnika. Niz razgovora započeli smo s Larom Barić i Žanom Kožul, našim kolegicama koje vode Službu dobrovoljnog davanja krvi Crvenog križa, a nastavljamo s pročelnicom Zavoda za transfuzijsku medicinu KBC-a Split doc. dr. sc. Slavicom Dajak

DDK-Slavica-Dajak

Kao liječnica više od 20 godina se bavite transfuzijskom medicinom? Kako ste odabrali taj put kao liječnica i što je najvažnije što ste u toj grani medicine otkrili kao stručnjak, praktičar?

Transfuzijska medicina mi je bila nepoznanica, više sam bila svjesna da je to laboratorijski rad i rad s darivateljima, ali što me konkretno čeka nisam znala. Znala sam da nema pacijenata i to mi je u početku nedostajalo. Međutim, našla sam nešto drugo, radovao me je rad s darivateljima, osobnosti koje su mi prije bile nepoznate. Drugi dio koji je laboratorijski, postao mi je jako zanimljiv. U transfuziji bolesnike ne vidimo, ali smo svjesni da sve što radimo je za njihovu dobrobit. Mogu reći, poslije svega sam se našla u ovoj specijalizaciji i zavoljela je.

Kao predstojnica Zavoda za transfuzijsku medicinu što biste poručili potencijalnim darivateljima krvi. Zašto je dobro darovati krv? Osim humanog čina koji može spasiti život drugome ima li benefita i za darivatelja?

Reći darujte krv, to će se pozitivno ili negativno odraziti na vaše zdravlje nije moguće. Međutim, ono što smo mi svi svjesni jest to da netko tko daruje krv daruje iz osjećaja plemenitosti i dobrote te da ta emocija tijelu čini dobro. Ako gledamo osobni interes kad smo se najbolje osjećali, to je onda kad smo napravili nešto veliko, kad smo nekome nešto pomogli. Kad je nama netko pomogao to je u redu, ali je daleko veći onaj osjećaj zadovoljstva i sreće kad drugome pomažete. Ja mogu reći da ako nešto čini reperkusiju na naše zdravlje je upravo taj osjećaj: dobro sam i pomažem drugima.

Gradsko društvo Crvenog križa Split sa Zavodom za transfuzijsku medicinu KBC-a Split organizirano u Zavodu ili na terenskim akcijama kojih je 70-ak godišnje na području grada Splita u jednoj godini prikupi oko 12.000 doza krvi. Vi kao predstojnica Zavoda upravljate organizacijom procesa darivanja krvi i tehničkom organizacijom i suradnjom s Crvenim križem kako u Splitsko-dalmatinskoj tako i u Šibensko-kninskoj županiji. Kako to izgleda?

To je posao koji funkcionira kao lanac. Mi funkcioniramo uhodano, iza naše bolnice i Crvenog križa već su desetljeća dobrog rada. Sad je bitno održati na ovome nivou i podizati to. Naravno, imam cijeli tim koji sa mnom radi, liječnike koji su voditelji odjela, liječnike u operativi kao i glavne sestre, nas 90-ak koji radimo na Zavodu. Svatko zna svoju ulogu u ovome lancu, to treba pratiti, održavati i razvijati, te ostvarivati suradnju s Crvenim križom.

Gdje, kada i kako darivatelji mogu darovati krv na Zavodu?

Na Zavodu se krv može dati svaki dan od ponedjeljka do petka od 7,30 do 15 sati, a srijedom i četvrtkom do 19 sati.

Koliko taj učinak dolazaka ljudi u bolnicu, na Zavod za transfuzijsku medicinu da bi dali krv nekome bude plus, a nekome minus? Nekad ljudi ne vole dolaziti u ustanovu, a nekad baš žele doći tu gdje imaju osjećaj da su pomogli.

Često nam dođu darivatelji koji su s nekim razlogom došli, dovezli nekoga u bolnicu pa onda dođu dati krv. Međutim, ako netko ima strah od bolnice sigurno će ga odbijati to. Ono što sigurno odbija darivatelje su velike gužve na parkiralištima. Ali tome smo doskočili na način da smo osigurali 2 sata besplatnog parkinga u garaži u zgradi Lazarica za vrijeme darivanja krvi.

Tko može i treba, a tko ne može ili ne bi trebao dati krv?

Osnovni kriteriji postoje, osoba od 18. do 70. godine, težine iznad 55 kilograma, tlak veći od 110, manji od 180. To su osnovni kriteriji. Ako netko ima neko rizično ponašanje ili rizični kontakt ne smije biti darivatelj. Ako ste bili bolesni i ne osjećate se dobro također ne biste tada trebali darovati krv. Možemo u globalu reći da darivatelji krvi moraju biti najzdraviji dio populacije koji osim što su fizički dobro, osjećaju se zdravo, nemaju rizične kontakte i imaju dimenziju humanosti koja je prisutna kod svih.

Koje su najčešće predrasude s kojima se ljudi susreću a koje ih sprečavaju da daruju krv? Je li to strah od igle? Ili strah da će oni biti podložniji bolesti?

Oni koji do nas dođu već su raskrstili s nekim predrasudama ili dvojbama. Ako i osjećaju neku tegobu nakon samog darivanja dan-dva, smatraju da je veći čin darivanje krvi od par sati lošijeg osjećanja. Nemoguće je predvidjeti kako će se netko osjećati, ali imamo dosta darivatelja koji kažu: “Ja kad dam krv ja kao da lebdim. Osjećam se tako lagano.” Drugi pak kažu da im treba par sati ili jedan dan da im se organizam prilagodi nakon darivanja. Kako će netko reagirati ne možemo predvidjeti ili planirati.

Najviše ohrabrujući podatak je činjenica da krv spašava život? Ima li neka priča koja vam se utisnula u pamćenje?

Bolesnici koji najčešće trebaju krv su onkološki i hematološki pacijenti, jer prilikom kemoterapije dolazi do pada u krvnoj slici te su ovisni o transfuzijama. Druga skupina su kirurški pacijenti, operativni zahvati. Da bi bolesnici mogli ići na operativni zahvat koji krvari, trebaju transfuziju. Treća velika skupina bolesnika su prometne nesreće i ozljede. Ono što nas najviše dojmi i pogodi su stanja prometnih nesreća gdje su potrebne velike količine krvi tu je uvijek prisutan i strah, hoćemo li imati dovoljno krvi. Posebno pamtim jednu prometnu u ljetnim mjesecima gdje su u autu stradale četiri cure, sve ozlijeđene, gdje je bila velika potreba za krvi. To su za transfuziologa najstresnije situacije kada strahujete hoćete li moći zadovoljiti sve potrebe bolesnika za transfuzijom.

Kao pogled u budućnost možemo spomenuti i činjenicu da su u tijeku radovi na izgradnji Regionalnog transfuzijskog centra u Splitu koji će biti jedan od četiri centra u Hrvatskoj, a pokrivat će cijelu Dalmaciju. Što to znači za KBC Split, ali i za buduću medicinsku skrb za bolesnike u Dalmaciji?

Izgradnja Regionalnog transfuzijskog centra je veliki iskorak. Imat ćemo prostor koji odgovara našim potrebama i standardima proizvodnje krvnih pripravaka. Razvoj tehnologije značajno utječe na razvoj i cjelokupne transfuzijske medicine. Primjene novih metoda u svakom segmentu dijagnostike značajno podižu razinu uspjeha cjelokupne medicine i vjerujemo kako će te napredne tehnologije vrlo brzo biti svakodnevica u našoj struci. S novim centrom ćemo moći odgovoriti na izazove koji su pred nama i objediniti sve aktivnosti Zavoda na jednom mjestu. Posebno je to važno za povećanje broja uzetih doza krvi i proizvodnju krvnih pripravaka, to će biti na višoj razini i povećavati se ovisno o potrebama.

Kako biste komentirali našu sredinu u smislu darivanja krvi? Kad se objavi apel da nedostaje neke krvne grupe poveća li se broj darivanja? Reagiraju li naši sugrađani na apele? I zašto su apeli toliko česti, posebno ljeti?

Uvijek imamo odgovor na apele, nekada je to veći odaziv, a nekada slabiji. Odazivi darivatelja na apel su uvijek veći kada je apel povezan s nekom dramatičnom situacijom, primjer, kada je netko ozlijeđen, kada treba za određenu osobu, velike prometne nezgode itd., tada su odgovori darivatelji brzi i veliki. Ljudi se poistovjete, taknu ih tuđe teške sudbine…, daruju krv.

Netko je nazvao naš grad Gradom srca, kad je najteže ljudi daju najviše od sebe, pa i ono što misle da nemaju?

Naši ljudi su takvi, empatični, spremni pomoći, posebno u izvanrednim situacijama, a posebno darivatelji krvi. Vjerujem u dobrotu i plemenitost i u naše darivatelje da će se odazvati kada zatreba i kada ih pozovemo. To nam svima ulijeva sigurnost. Ipak, moramo raditi na tome da imamo kontinuiran ulaz doza krvi jer bolesnik ne smije čekati krv, već krv treba čekati njega.

Bookmark the permalink.

Comments are closed