U listopadu, mjesecu darivatelja krvi, predstavljamo pojedince, grupe i organizacije koji čine dio velikog humanog lanca od darivatelja do bolesnika.
Seriju razgovora započeli smo s našim kolegicama Larom Barić i Žanom Kožul, voditeljicama Službe dobrovoljnog davanja krvi Crvenog križa, nastavili s pročelnicom Zavoda za transfuzijsku medicinu KBC-a Split doc. dr. sc. Slavicom Dajak, a sada je na redu Antun Nakić, pravi heroj među nama koji je u pola stoljeća darovao 125 doza krvi.
Kako ste se uključili u organiziranje dobrovoljnog darivanja krvi?
S temom darivanja krvi upoznao sam se u splitskom Škveru (Brodosplitu) gdje sam počeo raditi 70-ih godina. Nesreće na radu događale su se često i potrebe su bile velike pa smo se darivanju krvi odazivali zbog toga. Nakon jedne nesreće, čini mi se 1976., nas nekoliko je otišlo darovati krv a ja sam se zadržao u tome do danas. U Škveru sam bio do rata, potom sam otišao u Domovinski rat do 1995. godine kad sam se zaposlio u Gradskoj upravi u Splitu tzv. Banovini gdje sam nastavio s aktivnostima oko darivanja krvi. U vrijeme rata bila je moja opravdana pauza kao darivatelja, ali sam nastavio čim sam se vratio iz rata. U Banovini sam se priključio organiziranju rada Kluba dobrovoljnih darivatelji krvi Samouprave i uprave, bio sam i predsjednikom Kluba u dva mandata, pa sam pored davanja krvi dugo godina bio i u organizaciji davalaštva i motiviranju ljudi da se istom priključe.
Kako ste kazali, početak Vašeg darivanja bio je ozljeda na radu i apel da se daruje krv, pomoć bližnjemu, kolegi, ali kako ste se toliko dugo i tako aktivno zadržali u davalaštvu krvi? Sami ste gotovo 50 godina darivatelj krvi i upravo ove godine bit će Vam uručeno priznanje za iznimno darivanje – 125. put darovali ste krv ove godine? To je velika brojka kojoj se čovjek samo može nakloniti i zahvaliti Vam.
Niti jedan posao nije težak i nije teško ustrajati u njemu ako vidite da je to s ciljem i od koristi. Kad sam davao krv uvijek sam znao da tu krv dobiva onaj kome je stvarno potrebna. A kad dajete nešto drugo niste toliko sigurni.
Ono što bih želio posebno istaknuti jest to da bi mladi ljudi u većem broju davali krv kad bi im se bliže pristupilo i kad bi imali više informacija prema svemu. Sjećam se u prvoj godini mog mandata na čelu Kluba DDK u Gradskoj upravi imali smo četverogodišnji plan da povećamo broj davatelja za 20%, a to smo postigli već u prvoj godini, samo zahvaljujući tome što smo uzeli brošuru i išli od ureda do ureda razgovarati s ljudima. Kad smo ljude upoznali s tim što to znači za njih, što znači za onoga kome se krv daruje, većina mladih ljudi se odazvala. Imali smo puno više onih koji su vraćeni s darivanja zbog nekog razloga, posebno žena, jer je Gradska uprava češće većinski ženski kolektiv. Na njihovim licima mogli ste vidjeti tugu zbog toga što su bili odbijeni, a uglavnom je to bilo zbog niskog tlaka ili anemije. Al’ to su često privremeni razlozi i ne treba odustajati ukoliko ste zdravi i u mogućnosti. Upravo zbog tog iskustva s mladim ljudima siguran sam ako im se objasni zašto je to dobro i važno da će se odazvati.
Priznanje Hrvatskog Crvenog križa koje će Vama biti dodjeljeno 25. listopada na Dan dobrovoljnih davatelja krvi u Republici Hrvatskoj u Hrvatskom domu u Splitu za iznimno darivanje, čak 125 puta, koliko ste ih dali u ovih 46 godina darivanja krvi od velikog je značaja jer jubilarce poput Vas prima i Predsjednik RH, a tako će biti i ove godine kad ćete biti odlikovani Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za plemenitu i humanitarnu aktivnost. To pripada nečemu što rade stvarno iznimni ljudi, izrazito darežljivi, heroji među nama.
Ja ću istaknuti ono što je, barem što se mene tiče, apsolutna istina: kad radite nešto što je korisno i potrebno drugome nije vam teško, barem meni nije bilo teško.
Osim što ste darivatelj, dugo godina radite i u organizaciji darivanja. U kontaktu s ljudima kad podijelite to da ste darivatelj motivira li to druge ljude oko Vas da postanu darivatelji? Što je Vaš osjećaj zašto se ljudi ponekad drže po strani u toj temi?
Više je razloga, jednim dijelom neinformiranost, a onda i strah, posebno kod muškaraca, iznenadili biste se, ali i muškarci se boje. Zašto je ta fobija tako jaka, teško je reći posebno kad su u pitanju emocije.
Što se tiče nekog moga utjecaja na ljude, mogu reći da sam najponosniji što su moja djeca krenula tim putem te su i oni darivatelji. Ja sam sretan jer se moj pozitivan primjer primio kod njih.
Netko tko Vas pozna reći će da ste mirna i staložena osoba, skromna, ali moramo priznati kako je pola stoljeća darivanja krvi herojstvo. Tu ljudsku odliku ste pokazali i sudjelovanjem u Domovinskom ratu.
Ima nekoliko stvari na koje sam ponosan, jedna od njih je i darivanje krvi. Ovo je nešto najljepše što sam u životu radio.
Vrlo je važna poruka pozitivnog primjera, ljudi često ovakva dobra djela rade u skrovitosti. Zato ovim razgovorom u poplavi različitih, često i nebitnih vijesti, skrećemo pozornost na ovu temu darivanja koja je toliko važna baš zato što se tim činom spašavaju ljudski životi.
Podijelit ću s Vama jedan događaj s početka korone, bila je nestašica krvi, na Zavodu za transfuzijsku medicinu KBC-a Split zbog epidemioloških mjera čekali smo u redu pred vratima za darivanje, sat-sat ipo vremena, bila je zima i već se noć spuštala. Nekoliko mladih ljudi čekalo je u redu bez ikakvih prigovora, i to je nešto kad vidiš što u čovjeku budi najdublje emocije i optimizam u ovaj svijet i ljude.
Na mladosti je često teret očekivanja i možda i neispunjavanja istih, a evo Vi ističete drukčiji primjer. Dobre stvari se uglavnom i rade u skrovitosti.
Čujte, dobre stvari su ipak dominante, vjerujte mi. Ružne se samo bolje čuju i više se vide.
Vi ćete na Dan darivatelja izreći zajedničku poruku ispred svih darivatelja krvi, ovogodišnjih jubilaraca, doista posebnih ljudi koji su od sebe dali ono što puno drugih ljudi ne daje, a koji su dijelom tog velikog humanog lanca u kojem se krvlju spašava život.
Ja sada ne mogu ne spomenuti jednu veliku osobu – Đurđicu Brešković iz Kluba dobrovoljnih darivatelja krvi s Mertojaka. Ono što je ona davala i daje jednostavno mora biti čovjeku uzor.
Vi ste na pragu 70. godine, imate zaokruženo djelovanje iz različitih organizacija, imate i životno iskustvo nekih prethodnih vremena i danas.
Stvari se jesu promijenile obzirom na nekada kad je bilo puno velikih javnih firmi. Privatne firme kao da još ne prepoznaju vrijednost darivanja krvi. No, ono što bi trebalo uvijek biti važno, to su tri temeljna načela davalaštva krvi: da bude anonimno, besplatno i da čovjek dobrovoljno pristupi darivanju. Sve društvene strukture, privatne i javne, bi se trebale udružiti da se onome tko može i želi dati krv to omogući i olakša.
Mislim da je najveći potencijal darivatelja među maturantima i studentima Sveučilišta jer je tu najveći broj zdravih mladih ljudi, baš kao i u vojsci. U vojsci znate da će svaki vojnik dati krv. Njima je to prirodno, a zbog fizičke spreme i zdravlja oni su i važni darivatelji. Tako treba s pravom informacijom pristupiti mladima i siguran sam da će se u većem broju odazivati, jer ono o čemu ne razmišljamo za nas u pravilu i ne postoji. Ali kad o toj temi počnemo razmišljati na način da krv može biti potrebna nekome iz naše blizine ili čak nama, onda nam ta tema postaje puno bližom.
Jeste li se nekada susreli s nekim tko je primio Vašu krv?
Ne, i meni je to drago.
Znate one dječje stvari kako smo se bratimili u djetinjstvu s kapljicom krvi na prstu, po tome bi se reklo da Vi koji ste 125 puta dali krv imate puno braće?
Meni je to drago. Ja u tome imam i svoj životni motiv kao vjernik.
Pozivu darivanja ne odazovu se svi, jer je za to potrebna doza hrabrosti, i Vi ste u tome ustrajali pola stoljeća kao darivatelj i organizator darivanja. Al’ to iskustvo odaziva na poziv za hrabri čin za druge bilo je kod Vas i u slučaju rata. Ni tom pozivu se nisu svi odazvali, ali Vi jeste? A nije da se i Vi niste bojali? Gotovo sva iskustva koja vrijede događaju se izvan zone komfora.
Podsjetili ste me sad na nešto iz ratnog vremena. Moja supruga je iz Kijeva, kad smo se vraćali otamo na jednom četničkom punktu imali smo grozno iskustvo. Četnik s puškom joj je istrgnuo dekicu kojom je bilo pokriveno naše dijete koje je držala u krilu. Kad to čovjek doživi onda shvati kakvi su to ljudi i proradi princip “ma nećeš više”.
Pričali smo o primjerima. Svijet nije crno-bijel. Ja uvijek tvrdim i s tim ću i umrijeti da je ipak znatno više dobrih nego loših ljudi. Samo su dobri oni koji se ne čuju. Pođite na humanitarne akcije, telefone, ima dobrih ljudi, treba im znati prići i treba ih samo malo pogurati.
Ja sam naučio što je hrabrost. Hrabar nije čovjek bez straha, nego je hrabar čovjek koji zna pobijediti strah. I u tom smislu upućujem poruku onima koji se još nisu ohrabrili da pristupe darivanju krvi!
