U Koprivnici održana Međunarodna vježba interventnih timova HCK

Međunarodna vježba interventnih timova HCK održala se od 20. do 23. listopada u Koprivnici na obližnjem jezeru Šodrica. Županijska društva HCK i 6 međunarodnih timova pokazalo je svoju spremnost u odgovoru na kriznu situaciju kroz samodostatnost u terenskim uvjetima kao i pružanju pomoći za poplavljeno područje u vidu evakuacije stanovništva, pružanja prve pomoći, psihosocijalne podrške, Službe traženja, humanitarne pomoći, logističke potpore te organizacije evakuacijskog centra.

Na vježbi je sudjelovao i Županijski interventni tim Splitsko – dalmatinske županije u kojem su tri predstavnika GDCK Split pridonjela radu Interventnog tima i organizaciji vježbe. Provođenjem ovakvih vježbi podiže se razina spremnosti i učinkovitosti interventnih timova kao odgovor na krizne situacije.

Međunarodna vježba interventnih timova HCK (2)

Međunarodna vježba interventnih timova HCK (6)

Međunarodna vježba interventnih timova HCK (8)

Međunarodna vježba interventnih timova HCK (13)

Međunarodna vježba interventnih timova HCK (16)

Međunarodna vježba interventnih timova HCK (17)

Razgovor s dr. sc. Nikšom Krnićem, voditeljem Kluba darivatelja krvi Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje

U listopadu, mjesecu darivatelja krvi, predstavljamo pojedince, grupe i organizacije koji čine dio velikog humanog lanca od darivatelja do bolesnika.

Nakon Lare Barić i Žane Kožul, voditeljica Službe dobrovoljnog davanja krvi Crvenog križa, doc. dr. sc. Slavice Dajak, pročelnice Zavoda za transfuzijsku medicinu KBC-a Split, Antuna Nakića, darivatelja s 125 darovanih doza krvi, seriju razgovora nastavljamo s dr. sc. Nikšom Krnićem, voditeljem Kluba darivatelja krvi Fakulteta  elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje.

DDK-Nikša-Krnić

Možete li se predstaviti našim čitateljima?

Darivanje krvi trebala bi biti anonimna aktivnost, a ovim razgovorom izvlačite me iz anonimnosti na što sam pristao primarno iz jednog razloga, a pojavio mi se u međuvremenu i drugi razlog prebirući po uspomenama. Jedna stvar je u tome da ukoliko netko pročita ili vidi ovo o čemu smo razgovarali i pokušali prenijeti, ako osvojimo i jednog novog darivatelja, mislim da je misija ovog intervjua na neki način ispunjena. S druge strane pokušao sam povući crtu i u okviru dugogodišnjeg djelovanja napravio svojevrsni rezime.

Što se tiče mene, ja sam Nikša Krnić, rođen sam 1956. godine. Svoje obrazovanje sam stekao u Splitu, s izuzetkom Zagreba gdje sam magistrirao i doktorirao. Dijete sam FESB-a od samog početka, bio sam dio prve generacije koja je cijeli studij imala u Splitu. U okviru profesionalne karijere boravio sam i u inozemstvu 1988./1989. kao stipendist Njemačke vlade te 1992. godine na Sveučilištu u Berlinu. Oblikovao sam se profesionalno i ljudski u Hrvatskoj, ali slijedom profesionalnih okolnosti i diljem svijeta. Predavao sam i na Veleučilištu u Velikoj Gorici, na splitskom Veleučilištu dok je postojalo, te Sveučilištu Zadar. U svakom slučaju uveo sam nove tehnologije, robotizirano zavarivanje a posebno sam ponosan na razvoj podvodnih tehnologije. Isto tako sam ponosan na činjenicu da sam i nedavno, kad je bilo potrebno pomoći u realizaciji nekog problema na Pelješkom mostu, svojim znanjem i iskustvom mogao pomoći u rješavanju.

Bez obzira na sve ovo u konačnici ostaje zahvalnost, sreća i ponos na obitelj, roditelje i upravo ovo što je vezano uz darivanje krvi. Tim činom se pokazuje da je čovjek čovjek i da ima nekakvu toplu, humanu, ljudsku stranu.

Kako ste počeli organizirati akcije darivanja krvi na FESB-u?

Davno sam darovao krv, sjećam se toga, u klaustru sv. Frane, ali ne pamtim godinu. Bila je velika akcija Hrvatskog Crvenog križa. Iza toga je nastupila pauza, ali pamtim u vrijeme Domovinskog rata da je organizirano skupina nas kolega i studenata na Zavodu za transfuziju dala krv, jer je tad bio apel zbog nekog ranjavanja, ne sjećam se svih detalja. Prvi zapis u mojoj knjižici darivatelja je iz 2001. godine, a on se nadopunjavao redovito do danas. U to vrijeme na FESB-u nije postojalo ništa organizirano, pojedinačno se događalo nešto, ali nije bilo organizacije darivatelja tako da nisam preuzeo Klub od nekoga, nego gradio od početka. S vremenom se iskristalizirala potreba da bi se organizacijski s više entuzijazma moglo darivanje podignuti na višu razinu. Kako sve počinje od pojedinca, tako sam se ja toga prihvatio tada nastojeći pridobiti više darivatelja. Sjećam se jedne akcije, 2007. godine, kad smo se mi fesbovci okupili i pokrenuli prikupljanje krvi vatrogascu koji je bio teško opečen i trebao krv u kornatskom požaru. Sustavni zapisi koliko ih ja vodim kreću od 2009. godine. Do danas su se te akcije stvarno isprofilirale, i mislim da smo dostigli razinu brenda tj. nečeg što je prepoznatljivo u našoj okolini. Dobar dio mladih to prepoznaje, daruje krv, žrtvuje se na neki način, i tako volontira.

Kad govorimo o darivanju krvi, volio bih s čitateljima podijeliti i neke brojke. Broj odbijenih po darivanju krvi nam se kreće oko 20%. Ono što mi je vrlo interesantno i što nas veseli, a što je bila i moja pokretačka energija, jesu novi mladi ljudi koji dolaze na akcije, priljev je oko 20% novih pristupnika darivanju krvi po akciji, tako da nam to neutralizira ove privremeno odbijene za darivanje zbog nekih trenutnih tegoba. Brojke tih novih baš ohrabruju.

Među odbijenima dobar dio njih nije primljen zbog sitnih stvari, neinformiranosti. Dovoljno je da popijete aspirin prethodnog dana, imate neku blažu prehladu ili ste iscrpljeni neispavanošću. Stoga ovo i ističem kako bi oni koji se pripremaju za darivanje krvi obratili pozornost na zdravlje i spremu i izbjegavali neku tešku hranu ili lijekove pred darivanje krvi.

Među onima koji su dolazili, gotovo 80% ljudi je moglo dati krv i po akciji, kojih na FESB-u organiziramo dvije godišnje, prikupili smo najviše oko 100 doza krvi. Među našim studentima i osoblju na fakultetu oko 5% je darivatelja krvi i bilo bi nam drago uspjeti podignuti taj postotak. Godišnje na FESB-u imamo 2.500 studenata, fakultet živi i ujutro i popodne, ne žive svi studenti u gradu, tako da bismo u budućnosti rado planirali akcije s Crvenim križem i Zavodom za transfuzijsku medicinu tako da ih uskladimo sa životom i aktivnostima na našem fakultetu kako bismo povećali odaziv studenata.

Na FESB-u profesori i nenastavno osoblje čine puno manji broj u odnosu na broj studenata, oko 250 je zaposlenika. Dobar dio mojih kolega su darivatelji i promiču plemenitost darivanja ali obzirom na brojku od 2.500 studenata moramo zaključiti kako su oni naši glavni “igrači” za ovaj “sport” i da obzirom na potencijal tih mladih ljudi od njih imamo i najveća očekivanja u ovoj humanoj gesti.

Kako mladi ljudi, studenti reagiraju na tu temu?

Današnja generacija je “TikTok generacija”, kako ih u šali nazivam, a dobro reflektiraju sve što se događa oko nas pa i u ovoj temi. Mlada generacija, kako ih situacije primoravaju, usmjerena je prema materijalnome, rješavanju situacija brzo, ponekad čak i površno. I temu darivanja u tom njihovom svijetu informacija ne doživljavaju na prvu. Ali mislim da svi trebamo raditi na informiranju i popularizaciji ove velike humane teme darivanja krvi i uloge mladih ljudi kao najzdravijeg i najpotentnijeg dijela društva u tome. Jedan dio mladih ljudi ne pristupi akciji darivanja krvi prvenstveno zato što se boji, potom zato što nisu informirani o nekim stvarima, i tu na sustavan način za one koji žele čuti takvu informaciju leži naša uloga promotora darivanja krvi. Naša je misija otvoriti im oči i srce za temu darivanja krvi. Govoreći iz svog iskustva znam da kad se jednom odvažite i date krv imate višestruke benefite, ne mislim pri tome materijalno, jer je volonterstvo i darivanje krvi bazirano na nenagrađivanju, ali postoje one stvari koje čovjeka ispune i daju mu snagu za druge stvari – jedna takva je i darivanje krvi. 5% naših studenata čine ono što se zove “sol zemlje”, daruju krv, ali i šire te dobre vijesti, jer suosjećajni ljudi nose dobro, pozitivu, napredak, energiju i dr. svugdje gdje dođu.

Obično kažu da svaka akcija uspijeva zbog nekog pozadinskog dobrog organizatora koji je uspio animirati svoju zajednicu za angažaman. Kažu da je najteže biti prorok u svom mjestu ali vi baš na svom fakultetu uspijevate animirati zajednicu i za do 100 davanja krvi po akciji?

Klub dobrovoljnih darivatelja krvi FESB-a prepoznat je ne samo unutar naše fakultetske zajednice, nego i unutar sveučilišne zajednice. Mi jedni motiviramo druge tako da nam dođu i druge kolege sa Sveučilišta, a i studenti dovedu prijatelje. Imamo dvije prepoznatljive akcije, predbožićna, kad smo svi posebno raspoloženi, i ona proljetna u svibnju ili lipnju na kojima su baš bile te rekordne akcije sa sto darivanja. Moram istaknuti kako uspjehu ovih akcija pridonosi kontinuitet, podrška cijelog kolektiva od čistačica koje pripremaju prostor za akciju, naš tzv. akvarij koji uglavnom služi kao studentska učionica, preko profesora pa sve do uprave i dekana koji redom akciju podržavaju sve ove godine. Imamo podršku i studentskog restorana kao i dva vlasnika kafića na FESB-u koji nas godinama sponzoriraju vodom, sokovima i kavom za gostujuće timove. Ponekad ometemo redovan život našeg fakulteta, uzmemo studentima prostor za učenje, ali isključivo s plemenitim ciljem, i to samo dva dana godišnje. Akciju je potrebno dobro isplanirati da nema ni velikog čekanja ni prekidanja redovnih aktivnosti. Što akcija izgleda uspješnije to znači da je u nju uloženo više vremena u organiziranje. Ovdje ističem i svoju zahvalu djelatnicima Zavoda za transfuzijsku medicinu KBC-a Split i Crvenom križu Split s kojima godinama i organiziramo akcije. Zajedničkim snagama može se učiniti puno dobroga.

Je li Vam ovo prva humana i humanitarna akcija u kojoj ste se okušali?

Još od osnovne škole išao sam na tečajeve prve pomoći i školska natjecanja, pa do današnjeg vođenja Kluba DDK FESB-a nalazio sam se u ovim temama. Zadnjih godina razmišljam o HGSS-u, kojima bi možda moja sklonost prema fotografiji ili tehnologiji dronova mogla pomoći. Dugo me vuče želja da se uključim u jednogodišnji odgoj pasa vodiča, što u Zagrebu vodi Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet. Tu bih kroz godinu dana trebalo odgajati psa za slijepe i slabovidne. Privržen sam toj ideji i nadam se da ću joj se moći posvetiti. Vuče me i priroda te druge stvari, a vidjet ćemo što život nosi.

Što biste poručili darivateljima, zašto bi se netko trebao odazvati za darivanje krvi?

Apelirao bih na hrabrost: osokolite se i učinite taj prvi korak! Benefiti, iako nisu materijalne prirode, su jako dobri. Ono što mene motivira je onaj osjećaj nakon darivanja krvi koji je za mene poseban. Imam dojam da sam učinio nešto dobro. Činjenica je da se krećem u društvu gdje netko potencijalno nosi dio mene, dijelić od 30-ak doza koliko sam do sada darovao, i da mu je ta doza krvi spasila ili olakšala život. Za mene kao darivatelja nema veće nagrade od toga.

Ono što me posebno veseli, da se malo našalim, je i “zahvalni obrok” koji ljude čeka na mjestu darivanja krvi – to jelo u zajedništvu drugih darivatelja gdje se ljudi upoznaju, popričaju i povezuju. Taj obrok zahvalnosti kako ga se zove je baš to – zahvalnost.

Još jednom ću izreći HVALA svakome darivatelju koji je darovao krv. Nikad ne znamo, svatko od nas u nekom trenutku može zatrebati tu dragocjenu tekućinu. Tako da su nam uvijek potrebni darivatelji i zato apeliram: ohrabrite se i pristupite darivanju!

Posjet Gradskog društva Crvenog križa Čakovec splitskom Crvenom križu

Ravnatelj, dio djelatnika i članova Odbora Gradskog društva Crvenog križa Čakovec i Crvenog križa Međimurske županije u petak su posjetili Gradsko društvo Crvenog križa Split u službenim prostorijama u Ulici Ruđera Boškovića.

Tijekom zajedničkog sastanka, koji je protekao u ugodnom razgovoru, ravnatelj Crvenog križa Split Tomislav Gojo sa suradnicima predstavio je ustroj splitske organizacije te glavne aktivnosti društva, s osvrtom na veliki angažman djelatnika i volontera u proteklih nekoliko godina djelovanja u kriznim i izvanrednim okolnostima, što je prevladalo u gotovo svim društvima Crvenog križa koja su u sastavu Sustava civilne zaštite. Ravnatelj Crvenog križa Čakovec dr. sc. Kristijan Valkaj podijelio je važne informacije o radu i aktivnostima čakovečkog Crvenog križa i predstavio najnoviji projekt “Ready2Respond – poboljšanje pripreme i odgovora na krize” koji provodi gradsko društvo s partnerskim organizacijama na području Međimurske, Varaždinske i Koprivničko-križevačke županije upravo u cilju boljeg sustavnog odgovora u hitnim slučajevima i u kriznim situacijama.

Uz razmjenu iskustava dogovorena je buduća suradnja, a zajednički je zaključak da su ovakvi posjeti vrijedni i potrebni jer svakom društvu donose dobra iskustva i nova znanja koja se mogu upotrijebiti u budućem radu.

GDCK Čakovec

Heroji među nama: Umirovljeni pravnik i nekadašnji predsjednik Kluba DDK Samouprave i uprave Antun Nakić u pola stoljeća darovao 125 doza krvi

U listopadu, mjesecu darivatelja krvi, predstavljamo pojedince, grupe i organizacije koji čine dio velikog humanog lanca od darivatelja do bolesnika.

Seriju razgovora započeli smo s našim kolegicama Larom Barić i Žanom Kožul, voditeljicama Službe dobrovoljnog davanja krvi Crvenog križa, nastavili s pročelnicom Zavoda za transfuzijsku medicinu KBC-a Split doc. dr. sc. Slavicom Dajak, a sada je na redu Antun Nakić, pravi heroj među nama koji je u pola stoljeća darovao 125 doza krvi.

 DDK-članci-Antun-Nakić

Kako ste se uključili u organiziranje dobrovoljnog darivanja krvi?

S temom darivanja krvi upoznao sam se u splitskom Škveru (Brodosplitu) gdje sam počeo raditi 70-ih godina. Nesreće na radu događale su se često i potrebe su bile velike pa smo se darivanju krvi odazivali zbog toga. Nakon jedne nesreće, čini mi se 1976., nas nekoliko je otišlo darovati krv a ja sam se zadržao u tome do danas. U Škveru sam bio do rata, potom sam otišao u Domovinski rat do 1995. godine kad sam se zaposlio u Gradskoj upravi u Splitu tzv. Banovini gdje sam nastavio s aktivnostima oko darivanja krvi. U vrijeme rata bila je moja opravdana pauza kao darivatelja, ali sam nastavio čim sam se vratio iz rata. U Banovini sam se priključio organiziranju rada Kluba dobrovoljnih darivatelji krvi Samouprave i uprave, bio sam i predsjednikom Kluba u dva mandata, pa sam pored davanja krvi dugo godina bio i u organizaciji davalaštva i motiviranju ljudi da se istom priključe.

Kako ste kazali, početak Vašeg darivanja bio je ozljeda na radu i apel da se daruje krv, pomoć bližnjemu, kolegi, ali kako ste se toliko dugo i tako aktivno zadržali u davalaštvu krvi? Sami ste gotovo 50 godina darivatelj krvi i upravo ove godine bit će Vam uručeno priznanje za iznimno darivanje – 125. put darovali ste krv ove godine? To je velika brojka kojoj se čovjek samo može nakloniti i zahvaliti Vam.

Niti jedan posao nije težak i nije teško ustrajati u njemu ako vidite da je to s ciljem i od koristi. Kad sam davao krv uvijek sam znao da tu krv dobiva onaj kome je stvarno potrebna. A kad dajete nešto drugo niste toliko sigurni.

Ono što bih želio posebno istaknuti jest to da bi mladi ljudi u većem broju davali krv kad bi im se bliže pristupilo i kad bi imali više informacija prema svemu. Sjećam se u prvoj godini mog mandata na čelu Kluba DDK u Gradskoj upravi imali smo četverogodišnji plan da povećamo broj davatelja za 20%, a to smo postigli već u prvoj godini, samo zahvaljujući tome što smo uzeli brošuru i išli od ureda do ureda razgovarati s ljudima. Kad smo ljude upoznali s tim što to znači za njih, što znači za onoga kome se krv daruje, većina mladih ljudi se odazvala. Imali smo puno više onih koji su vraćeni s darivanja zbog nekog razloga, posebno žena, jer je Gradska uprava češće većinski ženski kolektiv. Na njihovim licima mogli ste vidjeti tugu zbog toga što su bili odbijeni, a uglavnom je to bilo zbog niskog tlaka ili anemije. Al’ to su često privremeni razlozi i ne treba odustajati ukoliko ste zdravi i u mogućnosti. Upravo zbog tog iskustva s mladim ljudima siguran sam ako im se objasni zašto je to dobro i važno da će se odazvati.

Priznanje Hrvatskog Crvenog križa koje će Vama biti dodjeljeno 25. listopada na Dan dobrovoljnih davatelja krvi u Republici Hrvatskoj u Hrvatskom domu u Splitu za iznimno darivanje, čak 125 puta, koliko ste ih dali u ovih 46 godina darivanja krvi od velikog je značaja jer jubilarce poput Vas prima i Predsjednik RH, a tako će biti i ove godine kad ćete biti odlikovani Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za plemenitu i humanitarnu aktivnost. To pripada nečemu što rade stvarno iznimni ljudi, izrazito darežljivi, heroji među nama.  

Ja ću istaknuti ono što je, barem što se mene tiče, apsolutna istina: kad radite nešto što je korisno i potrebno drugome nije vam teško, barem meni nije bilo teško.

Osim što ste darivatelj, dugo godina radite i u organizaciji darivanja. U kontaktu s ljudima kad podijelite to da ste darivatelj motivira li to druge ljude oko Vas da postanu darivatelji? Što je Vaš osjećaj zašto se ljudi ponekad drže po strani u toj temi?

Više je razloga, jednim dijelom neinformiranost, a onda i strah, posebno kod muškaraca, iznenadili biste se, ali i muškarci se boje. Zašto je ta fobija tako jaka, teško je reći posebno kad su u pitanju emocije.

Što se tiče nekog moga utjecaja na ljude, mogu reći da sam najponosniji što su moja djeca krenula tim putem te su i oni darivatelji. Ja sam sretan jer se moj pozitivan primjer primio kod njih.

 Netko tko Vas pozna reći će da ste mirna i staložena osoba, skromna, ali moramo priznati kako je pola stoljeća darivanja krvi herojstvo. Tu ljudsku odliku ste pokazali i sudjelovanjem u Domovinskom ratu.

Ima nekoliko stvari na koje sam ponosan, jedna od njih je i darivanje krvi. Ovo je nešto najljepše što sam u životu radio.

Vrlo je važna poruka pozitivnog primjera, ljudi često ovakva dobra djela rade u skrovitosti. Zato ovim razgovorom u poplavi različitih, često i nebitnih vijesti, skrećemo pozornost na ovu temu darivanja koja je toliko važna baš zato što se tim činom spašavaju ljudski životi.

Podijelit ću s Vama jedan događaj s početka korone, bila je nestašica krvi, na Zavodu za transfuzijsku medicinu KBC-a Split zbog epidemioloških mjera čekali smo u redu pred vratima za darivanje, sat-sat ipo vremena, bila je zima i već se noć spuštala. Nekoliko mladih ljudi čekalo je u redu bez ikakvih prigovora, i to je nešto kad vidiš što u čovjeku budi najdublje emocije i optimizam u ovaj svijet i ljude.

Na mladosti je često teret očekivanja i možda i neispunjavanja istih, a evo Vi ističete drukčiji primjer. Dobre stvari se uglavnom i rade u skrovitosti.

Čujte, dobre stvari su ipak dominante, vjerujte mi. Ružne se samo bolje čuju i više se vide.

Vi ćete na Dan darivatelja izreći zajedničku poruku ispred svih darivatelja krvi, ovogodišnjih jubilaraca, doista posebnih ljudi koji su od sebe dali ono što puno drugih ljudi ne daje, a koji su dijelom tog velikog humanog lanca u kojem se krvlju spašava život.

Ja sada ne mogu ne spomenuti jednu veliku osobu – Đurđicu Brešković iz Kluba dobrovoljnih darivatelja krvi s Mertojaka. Ono što je ona davala i daje jednostavno mora biti čovjeku uzor.

Vi ste na pragu 70. godine, imate zaokruženo djelovanje iz različitih organizacija, imate i životno iskustvo nekih prethodnih vremena i danas.

Stvari se jesu promijenile obzirom na nekada kad je bilo puno velikih javnih firmi. Privatne firme kao da još ne prepoznaju vrijednost darivanja krvi. No, ono što bi trebalo uvijek biti važno, to su tri temeljna načela davalaštva krvi: da bude anonimno, besplatno i da čovjek dobrovoljno pristupi darivanju. Sve društvene strukture, privatne i javne, bi se trebale udružiti da se onome tko može i želi dati krv to omogući i olakša.

Mislim da je najveći potencijal darivatelja među maturantima i studentima Sveučilišta jer je tu najveći broj zdravih mladih ljudi, baš kao i u vojsci. U vojsci znate da će svaki vojnik dati krv. Njima je to prirodno, a zbog fizičke spreme i zdravlja oni su i važni darivatelji. Tako treba s pravom informacijom pristupiti mladima i siguran sam da će se u većem broju odazivati, jer ono o čemu ne razmišljamo za nas u pravilu i ne postoji. Ali kad o toj temi počnemo razmišljati na način da krv može biti potrebna nekome iz naše blizine ili čak nama, onda nam ta tema postaje puno bližom.

Jeste li se nekada susreli s nekim tko je primio Vašu krv?

Ne, i meni je to drago.

Znate one dječje stvari kako smo se bratimili u djetinjstvu s kapljicom krvi na prstu, po tome bi se reklo da Vi koji ste 125 puta dali krv imate puno braće?

Meni je to drago. Ja u tome imam i svoj životni motiv kao vjernik.

Pozivu darivanja ne odazovu se svi, jer je za to potrebna doza hrabrosti, i Vi ste u tome ustrajali pola stoljeća kao darivatelj i organizator darivanja. Al’ to iskustvo odaziva na poziv za hrabri čin za druge bilo je kod Vas i u slučaju rata. Ni tom pozivu se nisu svi odazvali, ali Vi jeste? A nije da se i Vi niste bojali? Gotovo sva iskustva koja vrijede događaju se izvan zone komfora.

Podsjetili ste me sad na nešto iz ratnog vremena. Moja supruga je iz Kijeva, kad smo se vraćali otamo na jednom četničkom punktu imali smo grozno iskustvo. Četnik s puškom joj je istrgnuo dekicu kojom je bilo pokriveno naše dijete koje je držala u krilu. Kad to čovjek doživi onda shvati kakvi su to ljudi i proradi princip “ma nećeš više”.

Pričali smo o primjerima. Svijet nije crno-bijel. Ja uvijek tvrdim i s tim ću i umrijeti da je ipak znatno više dobrih nego loših ljudi. Samo su dobri oni koji se ne čuju. Pođite na humanitarne akcije, telefone, ima dobrih ljudi, treba im znati prići i treba ih samo malo pogurati.

Ja sam naučio što je hrabrost. Hrabar nije čovjek bez straha, nego je hrabar čovjek koji zna pobijediti strah. I u tom smislu upućujem poruku onima koji se još nisu ohrabrili da pristupe darivanju krvi!

Pomozite najugroženijima i podržite humanitarnu akciju “Split za Split – zajedno u borbi protiv siromaštva” do 13. studenoga

Splitske organizacije i ustanove koje rade na području socijalne i humanitarne pomoći najugroženijim građanima Splita i okolice Caritas, Gradsko društvo Crvenog križa Split, DES, MOST i SKAC_ST zajedno su pokrenule humanitarno-promotivnu akciju “Split za Split – zajedno u borbi protiv siromaštva” kako bi prikupile financijska sredstva za pomoć najugroženijim obiteljima s našeg područja. Centar za socijalnu skrb u Splitu odabrao je deset najugroženijih obitelji, a sredstva prikupljena humanitarnom akcijom bit će im uplaćena na račun po završetku akcije. Humanitarna akcija traje do 13. studenoga i uplate je moguće izvršiti na žiro računa akcije “Split za Split” HR2623400091511201270 ili skeniranjem koda putem internet bankarstva:

Barcode

Kako bi povećali svijest o potrebi pomoći najugroženijim građanima, uoči Međunarodnog dana borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, koji se tradicionalno obilježava 17. listopada, splitske organizacije Caritas, Gradsko društvo Crvenog križa Split, DES, MOST i SKAC_ST 15. listopada na splitskoj rivi upriličile su prezentacijsko-donacijski dio akcije. Pod sloganom “Zajedno u borbi protiv siromaštva” na svojim štandovima izložili su različite promotivne materijale, korisne predmete, slike, rukotvorine, hranu itd. koji su bili predloženi za donaciju. Građani Splita, ali i turisti, podržali su akciju svojim prilozima, a prikupljena sredstva bit će obznanjena po završetku akcije 13. studenoga, budući se akcija još uvijek nastavlja animiranjem svih onih koji mogu pomoći, a nisu to do sada mogli učiniti da svojim prilogom i uplatom u skladu sa svojim mogućnostima pomognu najugroženije.

Riječ je o prvoj ovakvoj humanitarnoj akciji u kojoj su se splitske organizacije i ustanove s područja socijale udružile kako bi pomogle najugroženijim građanima, a cilj je nastaviti s održavanjem akcije jendom godišnje.

Svojim dolaskom akciju su podržali Grad Split i Splitsko-dalmatinska županija s predstavnicima zamjenikom gradonačelnika Bojanom Ivoševićem i županom Blaženkom Bobanom, a programom je moderirala novinarka Ivana Šilović.

1 2 3 4 5 6